Kralj bradonja
Imao neki kralj kćer, koja je bila neobično lijepa, ali ohola i obijesna, te joj nijedan prosac nije bio po volji. Odbijala ih sve jednoga za drugim, i još im se povrh toga rugala.
Jednom kralj priredi veliku svečanost i pozove iz okoline i izdaleka ljude orne za ženidbu. Poredaše se svi prema časti i položaju; najprije kraljevi, zatim vojvode, knezovi, grofovi, baruni i napokon plemići. Nato kraljevska kći prođe kroz redove, ali svakomu nešto zamjeri.
Jedan joj bijaše predebeo: – Bure! – prišije ona.
Drugi predug: – Dugonja!
Treći prekratak: – Kuljavi debeljko!
Četvrti preblijed: – Blijeda smrt!
Peti precrven: – Pijetao crvendać!
Šesti se nije držao uspravno: – Sirovo drvo sušeno iza peći!
I tako je svakomu imala štogod zamjeriti; osobito se rugala nekome dobroćudnom kralju, koji je stajao prvi do sviju, ali brada mu bila malo nakrivo.
– Ej, – vikne kraljevska kći. – U ovoga brada nalik na drozdov kljun. – I otada ga prozvaše Bradonjom.
Kad je kralj vidio kako njegovoj kćeri nije ni do čega, već do šegačenja s proscima, i da ih sve što ih je tamo bilo prezirno odbija, razljuti se i zakune da će je dati za prvog prosjaka koji mu dođe pred vrata.
Jednoga dana stane neki svirač-potukač pod prozorom pjevati, da bi mu udijelili darak. Kad ga kralj čuo, zapovjedi da ga puste unutra. Došavši pred kralja i njegovu kćer u svojoj otrcanoj odjeći, zapjeva; pa kad završi, zamoli za mali darak.
– Tvoje mi se pjevanje – progovori kralj – vrlo svidjelo, pa ti dajem svoju kćer za ženu.
Čuvši to, kraljevska se kći uplaši, no kralj će odrešito:
– Zakleo sam se da ću te dati za prvog prosjaka, pa to, evo i činim.
Nije pomogao nikakav prigovor; pozovu župnika, te on vjenča kraljevsku kćer sa sviračem. Nato kralj reče kćeri:
– Ne pristoji se, da kao prosjakinja ostaneš na mojim dvorima; valja ti ići sa svojim mužem.
Prosjak je povede za ruku, i ona morade s njim pješice. Kad stigoše u neku veliku šumu, zapita ona muža:
– Ah, čija je ta lijepa šuma?
– To je kralja Bradonje:
Tvoja sad bi bila velja,
Da si onda njega htjela!
– Djevica sam jadnica,
Kad mu nisam ženica.
Lijepa mu i bradica!
Zatim iđahu preko velike livade, te ona zapita:
– Čija li je ta lijepa livada?
– I ta Bradi pripada:
Da si onda za njeg pošla,
Na svoju bi sada došla!
– Djevica sam jadnica,
Kad mu nisam ženica.
Lijepa mu i bradica!
Nato prođu kroz veliki grad, i opet ona zapita:
– Čiji je taj divni grad?
– To je kralja Bradonje:
Da si onda za njeg pošla,
U svoj grad bi sada došla!
– Djevica sam jadnica
Kad mu nisam ženica.
Lijepa mu i bradica!
– Nikako mi se ne sviđa – reče svirač – što ti sebi uvijek želiš nekoga drugoga za muža. Zar ti nisam ja dobar?
Napokon stignu k nekoj maloj kućici, i kraljevska kći reče:
– Mala li je, da je vidjet nije!
Čija li je, tko li u njoj žije?
– To je moja i tvoja kuća – odgovori svirač. – U njoj ćemo živjeti.
Ulazeći na niska vrata, ona se morade sagnuti, a zatim zapita muža:
– A gdje su sluge?
– Sluge! – začuđeno će prosjak. – Treba da sama radiš što želiš da bude urađeno. A sad naloži vatru i pristavi vodu, da mi napraviš večeru; umoran sam.
No kraljevska kći nije znala kako se loži vatra i kako se kuha, te prosjak morade sam obaviti taj posao. Kad su pojeli svoju mršavu večeru, legoše na počinak, ali već u rano jutro potjera je prosjak da sprema kuću. Nekoliko su dana živjeli kako-tako, dok nisu potrošili sve što su imali.
– Ženo – prozbori prosjak – ne možemo više ovako: samo trošiti, a ništa ne zarađivati. Trebaš plesti košare.
Otiđe on, nabere vrbova šiblja i donese kući. Žena stane plesti, ali joj se od tvrda šiblja izrane nježne ruke.
– Vidim, ne može se tako – muž će opet. – Bolje je predi, možda će ti biti lakše.
Kraljevska kći sjedne i pokuša presti; ali joj oštre niti zarežu u mekane prste, te poteče krv.
– Eto vidiš – upadne muž – nisi ni za kakav posao; s tobom sam se na zlo namjerio. Sad ću ja pokušati trgovati loncima i glinenim suđem, a ti ćeš ići na trg nuditi ih na prodaju.
“Ah”, pomisli žena, “ako na trg dođu ljudi iz kraljevstva moga oca, pa me vide gdje sjedim i trgujem, rugat će mi se!
” No ništa joj nije pomoglo, morala se pokoriti, ili umrijeti od gladi.
Prvi put je bilo dobro; ljudi su u nje kupovali, jer je bila lijepa, i plaćali joj, koliko je zahtijevala; mnogi su joj dapače dali novac, a lonce joj ostavili. I tako je njih dvoje živjelo od utrška, dok se moglo, a onda bi muž opet stavio u promet veću količinu novoga suđa.
Jednoga se dana smjesti kraljevska kći sa svojim loncima na uglu trga i stane prodavati. Najednom dođe neki pijani konjanik i zajaše pravo među suđe te ga razbije u tisuću komadića. Ona briznu u plač, i od straha ne zna što bi.
– Ah, šta će biti, šta će mi muž reći! – Otrči kući i ispripovjedi mu o svojoj nesreći.
– Tko će sjesti s glinenim suđem na ugao trga! – razljuti se muž. – Okani se plača; vidim ja, nisi ti ni za kakav valjan posao. Bio sam u dvoru našega kralja i pitao, ne bi li im bila potrebna kakva služavka u kuhinji, i oni mi obećaše da će te primiti; za to ćeš dobiti hranu.
Odsada je kraljevska kći bila služavka i morala je kuharu pomagati radeći najmučnije poslove. Privezala uza se dva lončića, za svaki džep po jedan; u njima bi donosila kući što bi od ostataka dobila, i tako se njih dvoje hranilo.
Jednoga se dana slavila svadba najstarijeg kraljevića. Jadna žena ode dvorani pred vrata, da i ona vidi slavu. Kad su već bila zapaljena svijetla, gosti dolazili, sve jedan ljepši od drugoga, i svuda bila krasota i sjaj, ona se žalosna srca sjetila svoje sudbine, te proklinjaše svoju oholost i obijest, što su je ponizile i u takvu bijedu strovalile. Od ukusnih jela, koja su se donosila i odnosila, i kojih je miris dopirao do nje, dobacivahu joj sluge tu i tamo po koju mrvicu; ona ih mećaše u svoje lončiće, da ih ponese kući.
Najedanput stupi u dvoranu kraljević u svili i kadifi, sa zlatnim lančićima oko vrata. Kad ugleda lijepu ženu gdje stoji kod vrata, uzme je za ruku i htjede s njom plesati, no ona se usprotivi i uplaši; vidje naime, da je to kralj Bradonja, jedan od njezinih bivših prosaca, kojega je s prezirom odbila. Njezino joj opiranje ne pomaže; kralj je povuče u dvoranu, te joj se raskinu trak kojim su bili privezani džepovi s lončićima: razli se čorba, poispadoše zalogajčići.
Kad to opaziše gosti, nastade na sve strane smijeh i ruganje, a ona se tako zasrami, da je htjela u zemlju propasti, potrči na vrata i htjede pobjeći, ali je na stubama stigne neki čovjek i povede natrag; kad ga pogleda, vidje da je to opet kralj Bradonja.
– Ne boj se! – umirivaše je on ljubazno. – Ja i onaj svirač, što je s tobom stanovao u jednoj kolibi, jedno smo; od ljubavi sam se prema tebi tako pretvarao; i onaj konjanik, što ti je lonce porazbijao, bio sam ja. Sve se to događalo samo zato, da se tvoja oholost skrši i da se kazni tvoja obijest, kojom si mi se rugala.
– Veliku sam nepravdu učinila – govorila je kraljevska kći gorko plačući. – Nisam dostojna da budem tvoja žena.
– Tješi se – pomirljivo će kralj. – Teški su dani minuli, a sad ćemo slaviti svoju svadbu.
Nato dođu dvorske sobarice, obuku je u prekrasne haljine, i otac je njezin došao s čitavom dvorskom svitom, da joj čestita na vjenčanju s kraljem Bradonjom; i prava se radost istom sada započe.